Hrvatska peta u EU po rastu cijena stanova: tri puta brže od europskog prosjeka, a najam još brže

Kad se hrvatski podaci o cijenama stanova gledaju sami za sebe, lako je zaključiti da je naše tržište poludjelo. Dvanaest posto godišnje, peta godina zaredom s dvoznamenkastim rastom, kupci koji ne mogu pratiti, prodavatelji koji ne žele spuštati. No pravo pitanje nije samo koliko brzo cijene rastu, nego u čijem društvu. Najnovija europska usporedba za drugo tromjesečje 2026. daje prilično jasan odgovor: Hrvatska nije iznimka, ali je u vrlo specifičnoj skupini zemalja, i to nije skupina u kojoj su Njemačka, Austrija ili Francuska.

Cijene stambenih nekretnina u Hrvatskoj bile su u drugom tromjesečju 12,7 posto više nego godinu ranije. U europodručju je taj rast iznosio 4,0 posto, u cijeloj Uniji 4,7 posto. Drugim riječima, kod nas su stanovi poskupljivali otprilike tri puta brže od europskog prosjeka. Samo u tromjesečju, od travnja do lipnja, rast je bio 2,7 posto, dok je europodručje zabilježilo 1,1 posto.

Peto mjesto i susjedi na ljestvici

Od članica za koje postoje podaci, brži godišnji rast imale su samo četiri: Portugal sa 16,5 posto, Bugarska s 15,5, Litva s 14,3 i Slovačka s 13,6 posto. Odmah iza Hrvatske su Španjolska i Rumunjska, obje na 12,1 posto, pa Latvija s 11,4 i Mađarska s 10,2 posto. Na drugom kraju ljestvice tri su zemlje u kojima su cijene pale: Finska za 2,7 posto, Luksemburg za 2,2 i Francuska za 0,8 posto.

Zemlja Godišnja promjena, 2. tromj. 2026.
Portugal +16,5 %
Bugarska +15,5 %
Litva +14,3 %
Slovačka +13,6 %
Hrvatska +12,7 %
Slovenija +9,1 %
Austrija +5,1 %
Europodručje +4,0 %
Njemačka +0,6 %
Francuska -0,8 %

Pogled na popis govori više od samog broja. Gotovo sve zemlje u vrhu dijele nekoliko osobina: niža početna razina cijena, brzo rastuće plaće, gospodarstva koja se još približavaju razvijenijem dijelu Europe i, u nekoliko slučajeva, snažan turizam ili interes stranih kupaca. Portugal i Španjolska tu su zbog obale i stranaca, Bugarska i baltičke zemlje zbog sustizanja dohotka. Hrvatska ima pomalo od svega, što objašnjava zašto se tako uporno drži u gornjoj petini.

Za usporedbu, Slovenija, s kojom se najčešće uspoređujemo, bilježi 9,1 posto, Austrija 5,1 posto, a Njemačka, odakle dolazi velik dio stranih kupaca na Jadranu, tek 0,6 posto. To je važan detalj za obalu. Nijemac ili Austrijanac koji gleda kuću u Istri ili na Kvarneru svoju kuću kod kuće vidi kako stagnira, dok mu željena nekretnina u Hrvatskoj svake godine poskupljuje za dvoznamenkasti postotak. Taj jaz ne može trajati unedogled bez posljedica na potražnju.

Rast usporava, ali to nije isto što i pad

Hrvatski niz zadnjih četiri tromjesečja izgleda ovako: 13,3 posto u trećem tromjesečju 2025., 15,9 posto u četvrtom, 14,3 posto u prvom tromjesečju ove godine i sada 12,7 posto. Vrhunac je, dakle, vjerojatno iza nas. Tromjesečni rast također se smanjio, s 3,3 na 2,7 posto.

Ovdje treba biti precizan, jer se na tome često griješi. Usporavanje rasta znači da cijene i dalje rastu, samo nešto sporijim tempom. Tko je početkom godine čekao da stanovi pojeftine, i dalje čeka. Tromjesečni rast od 2,7 posto, preračunat na godinu, još uvijek je iznad deset posto. Europodručje je s 1,1 posto po tromjesečju na putu prema četiri do pet posto godišnje, što je tempo koji se uz plaće još nekako može pratiti.

Dodatno treba imati na umu da su hrvatski podaci za drugo tromjesečje privremeni. Već je ranije bilo problema s dostavom podataka o transakcijama, pa nije isključeno da će se brojka revidirati. Smjer se, međutim, teško može promijeniti.

Realno, bez inflacije: i dalje daleko ispred

Netko će reći da su hrvatske brojke napuhane inflacijom, koja je kod nas viša nego u većini eurozone. Djelomično je to točno, ali ne mijenja bitno sliku. Kad se iz rasta cijena nekretnina izbaci opći rast cijena, Hrvatska je u prvom polugodištu 2026. imala realni rast od 8,7 posto godišnje. Brže su realno rasle samo nekretnine u Portugalu, oko 14 posto, Slovačkoj oko 9,7 i Španjolskoj oko 9,1 posto. Prosjek europodručja u realnom izrazu bio je skromnih 1,6 posto.

To je, po mom mišljenju, ključni podatak cijele usporedbe. U većem dijelu Europe stan danas vrijedi tek malo više nego prije godinu dana kad se uzme u obzir što se sve drugo poskupilo. U Hrvatskoj je vrijednost nekretnine i nakon odbitka inflacije porasla gotovo za desetinu. Zato toliko ljudi stan i dalje doživljava kao najsigurnije spremište ušteđevine i zato potražnja ne popušta onako kako bi se očekivalo uz više kamate i strože kreditne uvjete.

Dugoročno je razlika još veća. Od 2010. do sredine 2025. cijene stambenih nekretnina u Uniji porasle su oko 60 posto, a u Hrvatskoj su se udvostručile, uz rast od 102 posto. U tom razdoblju Hrvatska ipak nije bila prvak: Mađarska i Estonija utrostručile su cijene, a Litva, Latvija, Češka i Portugal također su prošle s većim rastom. Italija je jedina zemlja u kojoj su cijene u tih petnaest godina blago pale.

Najam raste još brže, i tu smo pri samom vrhu

Ako su cijene kupnje visoke, najam bi trebao biti ventil. U Hrvatskoj se događa suprotno. Najamnine su u drugom tromjesečju bile 22,1 posto više od prosjeka 2025. godine, što je drugi najveći rast u Uniji, odmah iza Rumunjske. U prvom tromjesečju Hrvatska je po istoj mjeri bila i prva, s gotovo 22 posto. Za usporedbu, u Uniji su najamnine u drugom tromjesečju bile tri posto više nego godinu ranije.

Te dvije brojke ne treba izravno uspoređivati s rastom cijena od 12,7 posto, jer se mjere u odnosu na različita razdoblja. No poruka je ipak jasna: onaj tko ne može kupiti nema gdje pobjeći. Kad i najam i kupnja poskupljuju dvoznamenkasto, mladi ljudi ostaju kod roditelja ili se sele iz većih gradova, a vlasnici stanova dobivaju dodatni argument da ne žure s prodajom.

Ima tu i jedna zanimljiva protuteža. Prema desetogodišnjem pokazatelju koji uspoređuje cijene stanova s raspoloživim dohotkom kućanstava, Hrvatska je u razdoblju od 2015. do 2025. tek na 17. mjestu među 27 članica, i to među zemljama u kojima su cijene rasle brže od dohotka, ali s najmanjim pogoršanjem. Plaće su, drugim riječima, dobar dio tog razdoblja pratile cijene. Problem je što se ta slika posljednjih godina mijenja: kad se u računicu ubace kamate na kredite, kupnja stana u drugom tromjesečju ove godine bila je primjetno manje priuštiva nego godinu ranije, a u Zagrebu najlošija u gotovo desetljeću.

Što iz europske usporedbe može izvući kupac, a što prodavatelj

Prvo, Hrvatska ne raste u vakuumu. Cijela skupina zemalja koje se brzo približavaju europskom standardu ima slično iskustvo, pa očekivanje da će cijene naglo pasti, samo zato što su visoke, nema puno uporišta. Dok plaće rastu brže od europskog prosjeka i dok turizam održava potražnju na obali, pritisak na cijene ostaje.

Drugo, usporavanje je stvarno i vidljivo. Nacionalna središnja banka sve otvorenije upozorava da cijene sve više odstupaju od dohodaka i da bi pogoršanje gospodarske slike uz skuplje kredite moglo znatnije smanjiti potražnju. Analitičari banaka očekuju postupno hlađenje, ali i da će ova godina ipak završiti s dvoznamenkastim rastom. Realan scenarij za iduću godinu nije pad, nego jednoznamenkasti rast, prvo na kontinentu, a sporije na obali.

Treće, za prodavatelja je važno razumjeti da veliki dio strane potražnje dolazi iz zemalja u kojima nekretnine praktički stoje. Kupac iz Njemačke ili Austrije vrlo dobro zna koliko je platio za svoj stan kod kuće i taj okvir nosi sa sobom. Tražiti od njega cijenu koja prati hrvatski rast od zadnjih pet godina sve je teže, pa ni ne čudi što je broj stranih kupnji već počeo padati.

Četvrto, za kupca koji kupuje radi stanovanja, europska slika zapravo govori u prilog strpljivom, ali ne i beskonačnom čekanju. Ako se rast sa sadašnjih 12,7 posto spusti na pet ili šest posto, pregovaračka pozicija se popravlja, osobito kod starijih stanova u kojima su tražene i postignute cijene već sada udaljenije nego kod novogradnje.

Iduća europska usporedba, s podacima za treće tromjesečje, stiže 11. siječnja 2027. Ona će pokazati je li ljetna turistička sezona još jednom ubrzala obalu i nastavlja li se usporavanje koje se nazire od kraja prošle godine. Ako Hrvatska tada padne ispod deset posto i izađe iz europskog vrha, to će biti prvi pravi znak da se tržište počinje vraćati prema normalnijem tempu. Ako ne padne, rasprava o tome jesu li naše cijene precijenjene postat će puno manje akademska.