Što zapravo poskupljuje novi stan: materijal manje nego što mislite, a ostali troškovi više nego ikad
Kad se razgovara o cijenama novih stanova, rasprava gotovo uvijek završi na istom mjestu: sve je poskupjelo, materijal, radnici, struja, pa developeri nemaju kamo nego prebaciti račun na kupca. Ta priča nije netočna, ali je nepotpuna. Kad se cijena kvadrata rastavi na sastavne dijelove, slika postaje zanimljivija, a za kupce i pomalo neugodnija. Materijal je poskupio umjereno, rad osjetno, a najbrže je rasla stavka koju nitko ne gleda, ona koja se u statistici skromno zove ostali troškovi.
U prvom polugodištu 2026. prosječan kvadrat prodanog novog stana u Hrvatskoj stajao je 2.994 eura. Godinu ranije bio je 2.754 eura, što znači da je u dvanaest mjeseci poskupio 240 eura, odnosno nešto manje od devet posto. Za stan od 70 kvadrata to je razlika od oko 16.800 eura. Pitanje je samo tko je i gdje tih 16.800 eura pojeo.
Tri kriške istog kvadrata
Službena statistika cijenu novog stana dijeli na tri dijela. Prvi je građevinsko zemljište. Drugi su troškovi građenja zajedno s dobiti izvođača, dakle sve od iskopa i betona do instalacija, keramike i stolarije. Treći su ostali troškovi, i tu je skriveno mnogo toga: projektiranje, dozvole, stručni nadzor, pristojbe, osiguranje, kamate na kredite, PDV, ali i troškovi i dobit investitora koji gradi da bi prodavao.
Prosječni kvadrat od 2.994 eura izgleda ovako:
| Stavka | 1. polugodište 2025. | 1. polugodište 2026. | Promjena |
|---|---|---|---|
| Zemljište | 409 €/m² | 332 €/m² | -77 € |
| Građenje i dobit izvođača | 1.612 €/m² | 1.764 €/m² | +152 € |
| Ostali troškovi | 733 €/m² | 898 €/m² | +165 € |
| Ukupno | 2.754 €/m² | 2.994 €/m² | +240 € |
Gradnja i dalje čini najveći dio cijene, oko 59 posto. Ostali troškovi drže 30 posto, a zemljište svega jedanaestinu. Ali zanimljivije od udjela su promjene. Gradnja je u godinu dana poskupjela oko 9,4 posto, a ostali troškovi čak 22,5 posto. Zemljište je u prosjeku pojeftinilo, što ne treba shvatiti doslovno: statistika uspoređuje stanove koji su prodani u različitim razdobljima, pa ako je ove godine u prodaju došlo više projekata na jeftinijim lokacijama, prosjek zemljišta pada iako nijedna parcela nije postala jeftinija.

Materijal nije glavni krivac
Ovdje dolazimo do prvog mita. Proizvođačke cijene građevnog materijala u listopadu 2026. bile su 4,6 posto više nego godinu ranije. U odnosu na prosjek 2021. više su za gotovo 34 posto, i to je onaj veliki skok koji su svi osjetili nakon pandemije i energetske krize. No od tada se tempo smirio. Mjesečni rast već dugo se kreće oko nekoliko desetinki postotka, bez dramatičnih skokova.
Usporedimo to sa stavkom gradnje u cijeni stana: ona je rasla dvostruko brže od materijala. Ako materijal poskupljuje četiri do pet posto, a gradnja devet, razlika mora doći odnekud drugdje. Najočitiji kandidat je rad. Prosječna neto plaća u građevinarstvu u prvih sedam mjeseci ove godine iznosila je 1.278 eura i nominalno je porasla gotovo 11 posto. Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo osnovne su plaće podignute za deset posto. I unatoč tome, građevinska plaća i dalje zaostaje za hrvatskim prosjekom oko 17 posto, više nego 2007., u vrijeme prošlog građevinskog buma, kad je zaostatak bio oko 13,5 posto.
To je ključ cijele priče o troškovima gradnje. Sektor zapošljava gotovo 159.000 ljudi, oko devet posto svih zaposlenih u zemlji, a radnika i dalje nedostaje. Plaće rastu jer moraju, ali ne dovoljno da bi gradilišta bila privlačna domaćim radnicima, koji i dalje odlaze u Austriju i Njemačku. Rezultat je tržište na kojem izvođači mogu birati poslove i diktirati cijenu. Produktivnost tome ne pomaže: hrvatski građevinski radnik stvara oko 43.500 eura dodane vrijednosti godišnje, austrijski više od 91.000. Dio te razlike odražava niže cijene kod nas, ali dio je i organizacija posla i tehnologija.
Izvođači biraju, stanogradnja čeka
Postoji i jedan manje vidljiv razlog zašto gradnja stanova poskupljuje. Građevinska operativa trenutačno ima pune ruke posla izvan stanogradnje. U prvoj polovini godine veće građevinske tvrtke svojim su radnicima izvele radove vrijedne 2,7 milijardi eura, a na stambene zgrade otpalo je tek oko petine. Nestambene zgrade i infrastruktura, od željeznica do cesta i javnih objekata, uzele su tri četvrtine kapaciteta.
Kad izvođač ima izbor između državnog infrastrukturnog projekta i stambene zgrade privatnog investitora, ovaj drugi mora ponuditi bolju cijenu da bi došao na red. Rezultati najvećih graditelja to potvrđuju: deset vodećih tvrtki iz gradnje zgrada lani je povećalo prihode 17 posto, a dobit prije oporezivanja gotovo 40 posto. To nije zarada developera, nego izvođača, i ona ulazi upravo u onih 1.764 eura po kvadratu.
Istodobno, rast građevinske aktivnosti usporava. Nakon dvoznamenkastog rasta 2024. i solidnih sedam posto lani, ove je godine obujam radova rastao tek nešto manje od tri posto, a broj izdanih građevinskih dozvola pao je dvanaestak posto. Kupci bi to mogli pročitati kao znak da se pritisak smiruje. Mi bismo bili oprezniji: manje dozvola danas znači manje novih stanova za dvije do tri godine, a to cijenama ne ide u prilog.

Crna kutija zvana ostali troškovi
Najbrže rastuća stavka ujedno je i najmanje prozirna. Ostali troškovi u godinu su dana skočili sa 733 na 898 eura po kvadratu, što je više od rasta same gradnje. Problem je što statistika ne razdvaja što je unutra. Dio rasta sigurno otpada na skuplje financiranje, jer su kamate na kredite za projekte danas osjetno više nego prije tri, četiri godine. Dio su pristojbe i naknade, a komunalni doprinos već se sprema za novo poskupljenje. PDV raste automatski s cijenom, pa svaki euro poskupljenja nosi i svoj porez. A dio je, nema smisla to skrivati, marža investitora.
Koliko je čega, iz javnih podataka nije moguće utvrditi. Ipak, omjer je dovoljno rječit. Kad ostali troškovi rastu dvostruko brže od same gradnje, teško je tvrditi da cijene novih stanova guraju isključivo cement i radnici. U uvjetima u kojima kupci i dalje kupuju, iako sporije, a ponude na dobrim lokacijama nema dovoljno, investitori nemaju razloga rezati maržu.
Najjasnije se to vidi u Zagrebu. Prosječni kvadrat novog stana u glavnom gradu stajao je u prvom polugodištu 3.518 eura, čak 560 eura više nego godinu ranije. Gradnja s dobiti izvođača porasla je sa 1.710 na 2.005 eura, ali ostali troškovi skočili su sa 759 na 1.087 eura po kvadratu, za više od 40 posto. Zemljište je istodobno u prosjeku palo sa 489 na 426 eura. Za zagrebački stan od 70 kvadrata samo su ostali troškovi u godinu dana dodali gotovo 23.000 eura na račun.
Što to znači za kupce i za priuštive stanove
Zanimljiv kontrapunkt je društveno poticana stanogradnja. Prosječni kvadrat POS-ova stana u istom razdoblju stajao je 1.410 eura, od čega je na gradnju otpadalo 1.086 eura, a na ostale troškove tek 187 eura. Uzorak je malen i projekti nisu izravno usporedivi s tržišnim, no razlika u trećoj stavci pokazuje gdje leži prostor za jeftiniji stan. Bez tržišne marže, uz jeftinije zemljište i povoljnije financiranje, kvadrat se može prodavati upola jeftinije, iako ni tamo gradnja nije besplatna.
Za kupca na slobodnom tržištu iz svega ovoga slijede tri praktična zaključka. Prvo, pad cijena materijala, ako se i dogodi, neće bitno spustiti cijenu novog stana, jer materijal više nije glavni pokretač. Drugo, troškovi rada nastavit će rasti dok god građevinske plaće zaostaju za prosjekom i dok infrastrukturni projekti drže operativu zauzetom. Treće, najveći prostor za pregovore nalazi se upravo u onom dijelu cijene koji kupac ne vidi. Investitor koji ima neprodane stanove u gotovoj zgradi i plaća kamate na kredit ima i motiv i manevarski prostor za popust.
Naša je procjena da se cijena kvadrata novogradnje u idućoj godini neće spustiti, ali bi rast mogao usporiti, i to ne zbog jeftinije gradnje, nego zbog sporije prodaje i opreznijih kupaca. Tko danas kupuje novi stan, neka zna da plaća ponajprije rad i tržišnu situaciju, a tek potom beton i opeku. I neka ne zaboravi pitati za popust, jer ga, sudeći po brojkama, ima odakle dati.