Urbanistički projekt umjesto tri procedure: stanovi i škole mogli bi se graditi i na starim industrijskim parcelama, ali uredba još čeka potpis
Javno savjetovanje o uredbi koja bi trebala ubrzati gradnju priuštivih stanova, škola, vrtića i bolnica zatvoreno je 16. studenoga. Pravila još nisu na snazi. To valja reći na početku, jer se o urbanističkom projektu već govori kao o gotovom rješenju, a riječ je o prijedlogu koji tek treba proći primjedbe i dobiti konačni oblik. Ipak, smjer je dovoljno jasan. Država želi tri dosad odvojena postupka spojiti u jedan, a odluku o urbanističkom projektu tretirati kao lokacijsku dozvolu.
Zašto se to uopće radi, nije teško pogoditi. Nacionalnim planom stambene politike predviđeno je 10.000 novih stambenih jedinica do 2030. godine. Ministarstvo otvoreno kaže da se taj cilj, bez promjene u prostornom uređenju, neće doseći. Gradovi i općine već mjesecima pitaju kada će novi instrument zaživjeti, jer im zemljište stoji, a planovi i dozvole ne stignu. Urbanistički projekt trebao bi biti odgovor na taj zastoj. Hoće li to i biti, ovisit će manje o naslovu uredbe, a više o tome koliko će postupak doista trajati kad stigne prvi pravi predmet.
Tri koraka koji su dosad išli jedan za drugim
Dosadašnji put do gradnje na javnom zemljištu često je izgledao ovako. Najprije treba izmijeniti prostorni plan ili donijeti urbanistički plan uređenja. Zatim, u postupku ishođenja lokacijske dozvole, ide studija utjecaja na okoliš, ako je zahvat takve vrste da je ona potrebna. Tek onda stiže lokacijska dozvola, pa glavni projekt i, na kraju, građevinska dozvola. Svaki korak ima svoje rokove, svoja očitovanja i svoje mogućnosti za otezanje. Kad se to zbroji, priprema investicije zna potrajati godinama, još prije nego što se na parceli uopće pojavi bager.
Urbanistički projekt te bi tri dionice, izmjenu plana, okolišnu obradu i lokacijsku dozvolu, vodio kao jedan koordinirani postupak. Odluka o prihvatljivosti projekta imala bi snagu lokacijske dozvole. Nakon nje investitor bi mogao prijeći na projektiranje i zahtjev za građevinsku dozvolu, bez zasebnog lokacijskog postupka. Cijeli bi se proces vodio digitalno, a konačni bi se projekt potom ugradio u prostorni plan.
To ne znači da nestaju zaštita okoliša, mišljenja javnopravnih tijela ili sudjelovanje javnosti. Ostaju, ali bi se trebali odvijati usporedno, a ne u nizu. Za očitovanje javnopravnih tijela predviđeno je 15 dana. Ako odgovor ne stigne, smatrat će se da je projekt usklađen s njihovim zahtjevima. Javno izlaganje ostaje obvezno. Ako se projekt nakon rasprave bitno promijeni, slijedi novo očitovanje javnosti, u trajanju od 15 dana, i to najviše tri puta. Potom treba krenuti iz početka. U ministarstvu očekuju da bi cijeli postupak mogao trajati najviše godinu dana, naspram procedura koje su se dosad znale otegnuti i na četiri godine.

Stanovi na mjestu napuštene industrije
Najosjetljivija novost nije brzina, nego mjesto. Priuštivi stanovi više se ne bi morali planirati isključivo na površinama stambene ili mješovite namjene. Prijedlog dopušta gradnju i na određenim poslovnim i proizvodnim površinama unutar građevinskih područja naselja, pod uvjetom da na njima nije započela planirana gospodarska gradnja ili da se postojeće zgrade ne koriste sukladno predviđenoj namjeni. Otvara se i mogućnost zahvata na takozvanim brownfield lokacijama, zapuštenim i prethodno korištenim površinama unutar naselja ili neposredno uz njega, ako je stanovanje prihvatljivo s obzirom na okolinu. Predviđeno je i korištenje pojedinih površina javne, društvene i posebne namjene.
Slična se fleksibilnost predlaže za škole, vrtiće, bolnice i sportske građevine. Mogle bi se planirati na zemljištima stambene, mješovite, poslovne, proizvodne pa i ugostiteljsko-turističke namjene unutar građevinskih područja. Za sport na stambenim i mješovitim površinama vrijedili bi dodatni uvjeti zbog buke i prometa. Zatvorene dvorane i bazeni ne bi se smjeli planirati na zemljištu predviđenom za otvorena igrališta, osim u sklopu kombiniranih sportskih kompleksa.
To ima smisla ondje gdje u naselju već godinama zjapi prazna tvornička hala, a vrtić ili stanovi trebaju baš tom kvartu. Ima i rizik. Namjena u planu nije administrativna sitnica, nego poruka stanovnicima i vlasnicima što se na toj parceli smije očekivati. Ako se stambena zgrada može pojaviti na zemljištu koje je jučer bilo industrijsko, susjedi imaju pravo pitati tko će jamčiti da će nova zgrada odgovarati okolini, da će školski i zdravstveni kapaciteti stići na vrijeme i da se pod krinkom javnog interesa neće zaobići ozbiljna rasprava o prostoru. Prijedlog zato nalaže analizu izgradnje u pojasu od 200 metara oko obuhvata, uključujući visinu i tipologiju okolnih zgrada, te provjeru utjecaja na promet i komunalnu infrastrukturu. Kod stambenih zahvata treba sagledati i potrebe za školama, vrtićima, zdravstvenim ustanovama i javnim površinama. Urbanistički projekt priuštivog stanovanja, uz to, ne bi smio obuhvaćati samo jednu zgradu, nego sklop od najmanje dvije, s pripadajućim sadržajima i infrastrukturom.
Tko odlučuje i koliko dugo odluka vrijedi
Postupak počinje programom. Njega priprema javni investitor i u njemu određuje namjenu, lokaciju, obuhvat, kapacitete i potrebnu infrastrukturu. Ako program nije izradila sama jedinica lokalne samouprave, u pravilu je potrebna suglasnost gradonačelnika ili općinskog načelnika. Rok za odgovor je 30 dana. Ako odluka ne stigne, smatrat će se da je suglasnost dana. To nije konačno odobrenje gradnje, ali je važan prag: šutnja više ne smije držati projekt na čekanju mjesecima.
Odluku o izradi urbanističkog projekta donosi Vlada ili nadležno predstavničko tijelo, ovisno o tome je li riječ o zahvatu državnog, područnog ili lokalnog značaja. Ako se u roku od dvije godine ne pokrene koordinirani postupak izrade, ta odluka prestaje važiti. Sama odluka o prihvatljivosti projekta, ona koja ima snagu lokacijske dozvole, također nije vječna. Za projekte državnog značaja zahtjev za građevinsku dozvolu treba podnijeti u roku od šest godina od objave, a za regionalne i lokalne u roku od četiri godine. Inače urbanistički projekt pada. Namjera je razumna: ne skupljati odobrenja koja se nikad ne grade.
Za zahvate državnog značaja postupak vodi ministarstvo, a konačnu odluku donosi Vlada. Za ostale su nadležna upravna tijela županija, Grada Zagreba ili velikih gradova, a odluku donosi predstavničko tijelo. Ministar je više puta ponovio da urbanističkog projekta nema bez suglasnosti jedinice lokalne samouprave. To je važno, jer se odmah pojavilo pitanje može li država nametnuti zahvat gradu koji se s njim ne slaže. Dok se ne donese državni plan prostornog razvoja, kojim će se tek definirati objekti od državnog značaja, lokalna suglasnost ostaje uvjet. Taj plan još nije realiziran.

Urbana komasacija vraća se nakon dvanaest godina
U uredbi je i urbana komasacija, instrument koji se u Hrvatskoj nije primjenjivao dvanaest godina. Riječ je o preoblikovanju i preraspodjeli čestica na područjima gdje je vlasništvo usitnjeno, parcele nepravilne, a za cestu, park ili cijev nema mjesta. Cilj je složiti funkcionalne građevne čestice i izdvojiti prostor za infrastrukturu i javne površine. Prijedlog komasacije izrađivali bi ovlašteni arhitekt urbanist i ovlašteni inženjer geodezije, uz prikaz vlasništva, postojeće i buduće parcelacije te procjenu tržišne vrijednosti zemljišta prije i nakon zahvata. I taj se postupak smije provoditi samo ondje gdje je predviđen prostornim planom i uz sudjelovanje lokalne samouprave.
Za projektante je zanimljiva i jedna praktična olakšica. Tijekom izrade glavnog projekta dopušteno bi bilo odstupanje veličine zgrade do pet posto unutar gradivog dijela čestice, bez da se to tretira kao izmjena lokacijskih uvjeta. Broj i veličina stanova također bi se mogli mijenjati, ako se ne naruše tipologija, morfologija i oblikovanje zgrade. To zvuči tehnički, ali na gradilištu znači manje vraćanja na početak zbog sitnih korekcija koje se ionako pojave kad se idejni crtež pretvori u izvedbeni.
Uredba nije bager, a 10.000 stanova neće pasti samo od procedure
Sve ovo zasad vrijedi kao nacrt. Savjetovanje je zatvoreno, ali uredba nije donesena, i konačni tekst još se može izmijeniti. To je pošteno reći čitateljima koji bi iz naslova mogli zaključiti da se već sutra može graditi po novim pravilima. Ne može. Kad uredba i stupi na snagu, ostaju imovinskopravni odnosi, novac, projektna dokumentacija i javna nabava. Nijedan od tih koraka urbanistički projekt ne briše. Objedinjavanje dozvola skraćuje pripremu, ali ne gradi stanove samo od sebe.
Naša je procjena da je instrument potreban i da je pametnije tri postupka voditi zajedno nego ih nižati godinama. Posebno za priuštivo stanovanje, koje bez bržeg ulaska u prostor ostaje politički cilj na papiru. Istodobno, šutnja kao suglasnost i gradnja na zemljištu druge namjene zahtijevaju ozbiljan nadzor, a ne samo ubrzanje. Ako javnopravno tijelo u 15 dana ne stigne odgovoriti jer nema ljudi, a ne zato što nema primjedbi, šutnja postaje rupa, a ne učinkovitost. Ako se stambena zgrada spusti na staru industrijsku parcelu bez vrtića, parkirališta i priključaka, ušteda u proceduri preselit će se u probleme u kvartu.
Pravi test stoga neće biti dan kada uredba bude objavljena, nego dan kada prvi priuštivi projekt prođe cijeli novi postupak i dobije građevinsku dozvolu. Dok se to ne dogodi, urbanistički projekt ostaje obećanje. Dobro osmišljeno, potrebno, ali još uvijek samo obećanje. Gradovima koji već imaju zemljište i program priuštivog stanovanja preporuka je jasna: pripremati dokumentaciju sada, ne čekati da se uredba sama provede. Onima koji žive uz prazne hale i neizgrađene blokove, vrijedi pratiti javna izlaganja. Jer nova pravila, ako prođu kako su predložena, baš tamo mogu najbrže promijeniti sliku naselja.